stojim pred vratima i kucam (Otk 3,20)

Evo, stojim na vratima i kucam,
Ako netko čuje moj glas i otvori mi vrata
Ući ću k njemu
I večerati s njim i on samnom.
Otk 3,20
 
Knjiga Otkrivenja, zadnja knjiga o budućim stvarima.
Većina tumača Biblije se slaže da se ove riječi koje su upućene crkvi u Laodiceji odnose na zadnja vremena, odnosno crkvu današnjice.
Opa!
Je li moguće da se ove riječi odnose na crkvu današnjice, možda na nas?!
Karakteristika crkve u Laodiceji je bila da nije bila niti hladna (potpuno bez ikakvog oblika pobožnosti) ali niti vruća (predana, gorljiva crkva).
Ovdje se govori o djelima, ne nauku. Možda je nauk bio „vruć“, ali djela su bila „mlaka“.
Načelno, dobar nauk bi trebao davati dobra djela. Problem je ako se nauku ne vjeruje ili ne primjenjuje u život, onda nema niti dobrih djela, iako je nauk dobar.
Znam tvoja djela – veli Gospodin – nisi ni studen, niti vruć.
Sam Gospodin kaže da nisu bili studeni. Znači situacija nije bila katastrofalna.
Ali nisu bili niti vrući.
Bili su niti „simte“, niti „tamte“.
Nešto između.
Govorili su da su kršćani, ali nisu htjeli biti ekstremni (vrući), htjeli su biti „tolerantni“ prema svemu, neku sredinu i srednji put pronalaziti.
Nije dobro stršiti - To je bilo njihovo duhovno stanje.
 
Koja je riječ koju Gospodin upravlja takvoj crkvi – nominalno su još uvijek crkva?!
Crkvi, kažu mnogi, zadnjeg vremena:
 
Evo, stojim na vratima i kucam:
Gospodin je pred vratima. Gospodin dolazi. Gospodin je blizu.
Mogu li te riječi istine učiniti da se nešto promijeni, zagrije, da mlako postane vruće?

Na vratima ... - Gospodin nije unutra, on je izvan. Stoji iza vrata i kuca.
Kako je strašno kad se misli: Kovčeg saveza je s nama. Gospodin je s nama. A Gospodina nigdje.
Već davno je „otišao“, već odavno se ohladila ljubav. Već odavno nema snage niti razlike sa svijetom.
Samozavaravanje je jako opasna stvar. Kad misliš: sve je ok, a nije ništa ok.
Gospodin je iza vrata i kuca. A ti misliš da si kršćanin i poznaješ da se spasava po vjeri.

Super je stvar što Gospodin kuca. Zamisli da samo stoji, a ne kuca.
Ne, On je milostiv i kuca, zove natrag, budi opomenom, ide za odbjeglom ovcom. Kuca, ne dopušta da se uljuljkaš u svom naslonjaču i „vrtiš programe u glavi“.
Da, On kori i odgaja one koje ljubi.
 
Imaju li neka vrata iza kojih je Gospodin?
Čuješ li kucanje?
 
Ako ima, a svatko će znati za sebe, onda su riječi: Revan budi i obrati se! – riječi za nas.
Gospodin želi večerati s nama. Želi ući iza vrata.
 
Ja prije svega razmišljam o tihom vremenu, o svakodnevnom vremenu s Gospodinom.
Gospodin kuca.
Uvijek imamo nešto bitno za napraviti, pa makar to bilo i spavanje.
Ali Gospodin kuca. I želi ući. I večerati, doručkovati s nama.
Nemojmo braćo i sestre dozvoliti da Gospodin čeka pred vratima.