Evo, stojim na vratima i kucam,
Ako netko čuje moj glas i otvori mi vrata
Ući ću k njemu
I večerati s njim i on samnom.
Otk 3,20
Knjiga Otkrivenja, zadnja knjiga o budućim stvarima.
Većina tumača Biblije se slaže da se ove riječi koje su upućene crkvi u Laodiceji odnose na zadnja vremena, odnosno crkvu današnjice.
Opa!
Je li moguće da se ove riječi odnose na crkvu današnjice, možda na nas?!
Karakteristika crkve u Laodiceji je bila da nije bila niti hladna (potpuno bez ikakvog oblika pobožnosti) ali niti vruća (predana, gorljiva crkva).
Ovdje se govori o djelima, ne nauku. Možda je nauk bio „vruć“, ali djela su bila „mlaka“.
Načelno, dobar nauk bi trebao davati dobra djela. Problem je ako se nauku ne vjeruje ili ne primjenjuje u život, onda nema niti dobrih djela, iako je nauk dobar.
Znam tvoja djela – veli Gospodin – nisi ni studen, niti vruć.
Sam Gospodin kaže da nisu bili studeni. Znači situacija nije bila katastrofalna.
Ali nisu bili niti vrući.
Bili su niti „simte“, niti „tamte“.
Nešto između.
Govorili su da su kršćani, ali nisu htjeli biti ekstremni (vrući), htjeli su biti „tolerantni“ prema svemu, neku sredinu i srednji put pronalaziti.
Nije dobro stršiti - To je bilo njihovo duhovno stanje.
Koja je riječ koju Gospodin upravlja takvoj crkvi – nominalno su još uvijek crkva?!
Crkvi, kažu mnogi, zadnjeg vremena:
Evo, stojim na vratima i kucam:
Gospodin je pred vratima. Gospodin dolazi. Gospodin je blizu.
Mogu li te riječi istine učiniti da se nešto promijeni, zagrije, da mlako postane vruće?
Na vratima ... - Gospodin nije unutra, on je izvan. Stoji iza vrata i kuca.
Kako je strašno kad se misli: Kovčeg saveza je s nama. Gospodin je s nama. A Gospodina nigdje.
Već davno je „otišao“, već odavno se ohladila ljubav. Već odavno nema snage niti razlike sa svijetom.
Samozavaravanje je jako opasna stvar. Kad misliš: sve je ok, a nije ništa ok.
Gospodin je iza vrata i kuca. A ti misliš da si kršćanin i poznaješ da se spasava po vjeri.
Super je stvar što Gospodin kuca. Zamisli da samo stoji, a ne kuca.
Ne, On je milostiv i kuca, zove natrag, budi opomenom, ide za odbjeglom ovcom. Kuca, ne dopušta da se uljuljkaš u svom naslonjaču i „vrtiš programe u glavi“.
Da, On kori i odgaja one koje ljubi.
Imaju li neka vrata iza kojih je Gospodin?
Čuješ li kucanje?
Ako ima, a svatko će znati za sebe, onda su riječi: Revan budi i obrati se! – riječi za nas.
Gospodin želi večerati s nama. Želi ući iza vrata.
Ja prije svega razmišljam o tihom vremenu, o svakodnevnom vremenu s Gospodinom.
Gospodin kuca.
Uvijek imamo nešto bitno za napraviti, pa makar to bilo i spavanje.
Ali Gospodin kuca. I želi ući. I večerati, doručkovati s nama.
Nemojmo braćo i sestre dozvoliti da Gospodin čeka pred vratima.
srijeda, 30. lipnja 2010.
ponedjeljak, 28. lipnja 2010.
Gospodine, kome ćemo otići? (Iv 6,68)
Gospodine, kome ćemo otići?
Ti imaš riječi života vječnoga.
Iv 6,68
Gospodin u Iv 6 govori puno o kruhu.
Kruh je nešto što ljudi trebaju svaki dan.
Kruh nam je potreban za život.
U principu smo na jedan način ovisni o kruhu.
Kad je Gospodin govorio o kruhu mnogi odstupiše.
Nisu više slijedili.
Gospodin pita sada svoje najbliže suradnike da li i oni žele otići.
Gospodine, kome ćemo otići?
Ti imaš riječi života vječnoga.
Iv 6,68
Gospodine – ti si Gospodin. To je prva činjenica. Ti si Gospodin.
Petar je vidio da je Isus Krist, Sin Božji, Kirije – Gospodin.
Petar je to vidio. I to je bio jedan razlog zašto nije, poput mnogih otišao, kad je Gospodin govorio o kruhu.
Kome ćemo otići?
Ne znam gdje su otišli ovi učenici koji su u Iv 666 odstupili.
U ovo zadnje doba je situacija teža. Imaš puno veći izbor u koji možeš odstupiti od Gospodina.
Puno je stvari koje ti se nude.
Ljubav mnogih hladni u ovo zadnje doba.
Ali postoje i oni koji vide da je Isus Krist, Gospodin, koji ne vide kamo bi išli.
Koji vjeruju da je Isus Krist kruh života.
Kojima je sve drugo što svijet nudi nedovoljno dobro.
Jer poznaju bolje.
Zato pitaju: Pa kuda da idemo?
Ti imaš riječi života vječnoga.
Ti imaš, ti držiš, ti posjeduješ ono što ja trebam – kaže Petar.
Mnogi ljudi to ne vide, da je kod Gospodina ono što oni zapravo trebaju.
Ne želim ići od tebe, jer TI IMAŠ ono što ja trebam.
To je Petar vidio i to ga je držalo kod Gospodina.
Riječ koja daje život. Život u punini. Vječni, koji ne prolazi – to je kod tebe.
Trebamo tebe Gospodine i zato želimo ostati s tobom.
Mnogima tiho vrijeme nije važno.
Zanemaruju te.
Imaju važnijeg posla.
Otišli su. Odstupili su kad si govorio o kruhu.
Nije im bilo prihvatljivo baš svaki dan jesti kruh koji ti daješ.
Nisu htjeli ovisiti o tebi.
Otišli su.
A ja, kud ja da idem?
Ne vidim bolje.
Znam da si ti Gospodin.
Znam da ti imaš riječi koje osvježavaju, koje krijepe.
Znam da ti daješ život u punini.
Znam da si ti sam kruh života kojeg ja trebam.
Želim svaki dan jesti kruh koji samo ti možeš dati.
Ne zanima me što ljubav mnogih hladni.
Ja ne idem nikamo od tebe.
Ti imaš riječi života vječnoga.
Iv 6,68
Gospodin u Iv 6 govori puno o kruhu.
Kruh je nešto što ljudi trebaju svaki dan.
Kruh nam je potreban za život.
U principu smo na jedan način ovisni o kruhu.
Kad je Gospodin govorio o kruhu mnogi odstupiše.
Nisu više slijedili.
Gospodin pita sada svoje najbliže suradnike da li i oni žele otići.
Gospodine, kome ćemo otići?
Ti imaš riječi života vječnoga.
Iv 6,68
Gospodine – ti si Gospodin. To je prva činjenica. Ti si Gospodin.
Petar je vidio da je Isus Krist, Sin Božji, Kirije – Gospodin.
Petar je to vidio. I to je bio jedan razlog zašto nije, poput mnogih otišao, kad je Gospodin govorio o kruhu.
Kome ćemo otići?
Ne znam gdje su otišli ovi učenici koji su u Iv 666 odstupili.
U ovo zadnje doba je situacija teža. Imaš puno veći izbor u koji možeš odstupiti od Gospodina.
Puno je stvari koje ti se nude.
Ljubav mnogih hladni u ovo zadnje doba.
Ali postoje i oni koji vide da je Isus Krist, Gospodin, koji ne vide kamo bi išli.
Koji vjeruju da je Isus Krist kruh života.
Kojima je sve drugo što svijet nudi nedovoljno dobro.
Jer poznaju bolje.
Zato pitaju: Pa kuda da idemo?
Ti imaš riječi života vječnoga.
Ti imaš, ti držiš, ti posjeduješ ono što ja trebam – kaže Petar.
Mnogi ljudi to ne vide, da je kod Gospodina ono što oni zapravo trebaju.
Ne želim ići od tebe, jer TI IMAŠ ono što ja trebam.
To je Petar vidio i to ga je držalo kod Gospodina.
Riječ koja daje život. Život u punini. Vječni, koji ne prolazi – to je kod tebe.
Trebamo tebe Gospodine i zato želimo ostati s tobom.
Mnogima tiho vrijeme nije važno.
Zanemaruju te.
Imaju važnijeg posla.
Otišli su. Odstupili su kad si govorio o kruhu.
Nije im bilo prihvatljivo baš svaki dan jesti kruh koji ti daješ.
Nisu htjeli ovisiti o tebi.
Otišli su.
A ja, kud ja da idem?
Ne vidim bolje.
Znam da si ti Gospodin.
Znam da ti imaš riječi koje osvježavaju, koje krijepe.
Znam da ti daješ život u punini.
Znam da si ti sam kruh života kojeg ja trebam.
Želim svaki dan jesti kruh koji samo ti možeš dati.
Ne zanima me što ljubav mnogih hladni.
Ja ne idem nikamo od tebe.
nedjelja, 27. lipnja 2010.
Spasenje je kod Gospoda (Jona 2,10)
Jonu je progutala velika riba (Jona 2,1)
Kako je u velikoj ribi?
Mračno je.
Nema prozora.
Nema vrata.
Smrdi.
Sluzavo je.
Nema izlaza.
Osim toga, Jonu je sigurno „grizla“ savjest jer je bio svjestan da je bio neposlušan. Ta, on je sam pripovjedio mornarima da bježi od Boga (Jona 1,10)
Jona u takvoj situaciji, iz utrobe ribe stade moliti – ne znam kako vas ali mene ovaj stih oduševljava. Ovo je nevjerojatno prijatelji.
Nema izlaza, ne bi se niti smio moliti, to je nakon svega što je napravio stvarno bezobrazno – ali on se moli.
Ali zamisli – Bog ga čuje. Ja bih mu okrenuo leđa. O ja bih mu štošta rekao. Ja bih se pravio da ga ne čujem.
Ali ovdje vidimo snagu molitve.
Prijatelji – to je nevjerojatno.
Bog ga čuje i želi čuti i spašava ga.
Jona, u utrobi ribe, nakon svega što je zabrljao kaže: „Spasenje je od Gospoda“.
Spasenje je od Gospoda - to nije rekao samo Jona, nego i David koji je pred starost morao bježati. Kad nije bilo nikakve nade, kad su svi drugi govorili da ga je Bog odbacio - on je rekao: Spasenje je u Gospodu.
Prijatelji, primjetimo ovdje koja je snaga molitve. Možda si u ribljoj utrobi. Možda nema izlaza. Možda je sve mračno. Možda je sve sluzavo. Možda smrdi. Ali imaš molitvu, koju čuje Onaj koji sve može. Onaj koji može izbaviti iz dubine, Onaj kod koga je spasenje
Kako je u velikoj ribi?
Mračno je.
Nema prozora.
Nema vrata.
Smrdi.
Sluzavo je.
Nema izlaza.
Osim toga, Jonu je sigurno „grizla“ savjest jer je bio svjestan da je bio neposlušan. Ta, on je sam pripovjedio mornarima da bježi od Boga (Jona 1,10)
Jona u takvoj situaciji, iz utrobe ribe stade moliti – ne znam kako vas ali mene ovaj stih oduševljava. Ovo je nevjerojatno prijatelji.
Nema izlaza, ne bi se niti smio moliti, to je nakon svega što je napravio stvarno bezobrazno – ali on se moli.
Ali zamisli – Bog ga čuje. Ja bih mu okrenuo leđa. O ja bih mu štošta rekao. Ja bih se pravio da ga ne čujem.
Ali ovdje vidimo snagu molitve.
Prijatelji – to je nevjerojatno.
Bog ga čuje i želi čuti i spašava ga.
Jona, u utrobi ribe, nakon svega što je zabrljao kaže: „Spasenje je od Gospoda“.
Spasenje je od Gospoda - to nije rekao samo Jona, nego i David koji je pred starost morao bježati. Kad nije bilo nikakve nade, kad su svi drugi govorili da ga je Bog odbacio - on je rekao: Spasenje je u Gospodu.
Prijatelji, primjetimo ovdje koja je snaga molitve. Možda si u ribljoj utrobi. Možda nema izlaza. Možda je sve mračno. Možda je sve sluzavo. Možda smrdi. Ali imaš molitvu, koju čuje Onaj koji sve može. Onaj koji može izbaviti iz dubine, Onaj kod koga je spasenje
subota, 26. lipnja 2010.
Ljubimo jedni druge agape ljubavlju (1. Iv 4,7-8)
Preko maila smo razgovarali o ljubavi – uvijek aktualnoj temi, temelju naših odnosa.
Ljubljeni, ljubimo jedni druge
Jer ljubav je od Boga i svaki koji ljubi
Od Boga je rođen
I poznaje Boga.
Tko ne ljubi ne upozna Boga
Jer Bog je ljubav
1. Iv 4,7-8
Riječ nas potiče da ljubimo jedni druge, ne nekom fiktivnom apstraktnom ljubavlju, nego agape, konkretnom, praktičnom i djelotvornom ljubavlju.
Kako izgleda praktično agape ljubav kojom trebamo ljubiti jedni druge – to je pitanje za meditaciju.
Kako bi to izgledalo kod mene u životu, s obzirom na konkretne ljude s kojima sam okružen?
Ne znam kako vas, ali mene ova riječ totalno razoružava.
Kad god pročitam agape, ja se osjetim razoružanim.
Svi argumenti, raspre, zamjeranja i opravdavanja koja imam prema drugima – sve to pada u vodu kad pročitam: Ljubi agape ljubavlju.
Mogu li biti „naoštren“ prema drugima kad ovo pročitam?
Ili je jedino što mi preostaje, kao vojnik koji se predaje, baciti oružje na pod i reći: Gospodin moj i Bog moj.
Ne znam gdje možemo vidjeti tako jasno našu ovisnost prema Bogu, kao kad pročitamo „agape“. Uistinu, ako je išta kršćanstvo, onda je to agape.
Svo znanje, sva organizacija, sva mudrovanja su nebitna, ako nema agape.
Ako u nekoj crkvi nema agape – nema Boga. Bez obzira na nauk.
Jer ako nema agape, a ima dobrog nauka, onda to znači da oni koji slušaju taj dobri nauk ne vjeruju i ne primjenjuju ga u svoj život.
Takvima Gospodin veli: Što me zovete Gospodine, Gospodine, a ne činite ono što vam kažem? (Lk 6,46)
A što je to što Gospodin kaže?
Da volimo jedni druge!
Ljubljeni, ljubimo jedni druge agape ljubavlju – riječ je Božja.
Kako aktualno je ovo. Kao da zna našu situaciju.
Jer agape je od Boga. Tko je od Boga rođen ljubi agape ljubavlju.
Nemamo izbor Ljubljeni.
Moj sin se zove Jakov Cinotti. Nije on birao niti ime niti prezime. Jer rođen je u obitelji Cinotti.
Ja njegov otac sam Cinotti i on je zbog toga Cinotti.
Mi smo rođeni od Boga – nismo birali, ali ljubav je od Boga i svaki koji ljubi od Boga je rođen.
Imamo li pravo izbora?
Možemo li nastaviti da si nešto zamjeramo i „borimo“ se međusobno?!
Ne samo da nemamo pravo „boriti se“.
Nemamo pravo niti biti ravnodušni jedni prema drugima.
Nemaš pravo imati stav: Meni je svejedno za druge, brinem se samo za svoje dupe.
Nemaš pravo na taj stav ako si Kristov.
Pozvani smo da se volimo, agape ljubavlju.
Onaj koji ne ljubi - ne poznaje Boga, kaže Riječ.
Zato: Ljubljeni, ljubimo jedni druge, agape ljubavlju
Gospodine, pomozi nam
Želimo odložiti svaku tjelesnost
Želimo biti poslušni
Želimo voljeti agape ljubavlju
Jer to pripada tvom biću, našem biću
Ti zapovjedaš ljubav
Želimo odložiti oružje i svađe
Želimo voljeti jedni druge
Ne želimo biti kao oni koji te zovu: Gospodine, Gospodine – a ne čine ono što ti kažeš.
Mi biramo ljubav, agape, ljubav jer smo rođeni od Tebe
Ljubljeni, ljubimo jedni druge
Jer ljubav je od Boga i svaki koji ljubi
Od Boga je rođen
I poznaje Boga.
Tko ne ljubi ne upozna Boga
Jer Bog je ljubav
1. Iv 4,7-8
Riječ nas potiče da ljubimo jedni druge, ne nekom fiktivnom apstraktnom ljubavlju, nego agape, konkretnom, praktičnom i djelotvornom ljubavlju.
Kako izgleda praktično agape ljubav kojom trebamo ljubiti jedni druge – to je pitanje za meditaciju.
Kako bi to izgledalo kod mene u životu, s obzirom na konkretne ljude s kojima sam okružen?
Ne znam kako vas, ali mene ova riječ totalno razoružava.
Kad god pročitam agape, ja se osjetim razoružanim.
Svi argumenti, raspre, zamjeranja i opravdavanja koja imam prema drugima – sve to pada u vodu kad pročitam: Ljubi agape ljubavlju.
Mogu li biti „naoštren“ prema drugima kad ovo pročitam?
Ili je jedino što mi preostaje, kao vojnik koji se predaje, baciti oružje na pod i reći: Gospodin moj i Bog moj.
Ne znam gdje možemo vidjeti tako jasno našu ovisnost prema Bogu, kao kad pročitamo „agape“. Uistinu, ako je išta kršćanstvo, onda je to agape.
Svo znanje, sva organizacija, sva mudrovanja su nebitna, ako nema agape.
Ako u nekoj crkvi nema agape – nema Boga. Bez obzira na nauk.
Jer ako nema agape, a ima dobrog nauka, onda to znači da oni koji slušaju taj dobri nauk ne vjeruju i ne primjenjuju ga u svoj život.
Takvima Gospodin veli: Što me zovete Gospodine, Gospodine, a ne činite ono što vam kažem? (Lk 6,46)
A što je to što Gospodin kaže?
Da volimo jedni druge!
Ljubljeni, ljubimo jedni druge agape ljubavlju – riječ je Božja.
Kako aktualno je ovo. Kao da zna našu situaciju.
Jer agape je od Boga. Tko je od Boga rođen ljubi agape ljubavlju.
Nemamo izbor Ljubljeni.
Moj sin se zove Jakov Cinotti. Nije on birao niti ime niti prezime. Jer rođen je u obitelji Cinotti.
Ja njegov otac sam Cinotti i on je zbog toga Cinotti.
Mi smo rođeni od Boga – nismo birali, ali ljubav je od Boga i svaki koji ljubi od Boga je rođen.
Imamo li pravo izbora?
Možemo li nastaviti da si nešto zamjeramo i „borimo“ se međusobno?!
Ne samo da nemamo pravo „boriti se“.
Nemamo pravo niti biti ravnodušni jedni prema drugima.
Nemaš pravo imati stav: Meni je svejedno za druge, brinem se samo za svoje dupe.
Nemaš pravo na taj stav ako si Kristov.
Pozvani smo da se volimo, agape ljubavlju.
Onaj koji ne ljubi - ne poznaje Boga, kaže Riječ.
Zato: Ljubljeni, ljubimo jedni druge, agape ljubavlju
Gospodine, pomozi nam
Želimo odložiti svaku tjelesnost
Želimo biti poslušni
Želimo voljeti agape ljubavlju
Jer to pripada tvom biću, našem biću
Ti zapovjedaš ljubav
Želimo odložiti oružje i svađe
Želimo voljeti jedni druge
Ne želimo biti kao oni koji te zovu: Gospodine, Gospodine – a ne čine ono što ti kažeš.
Mi biramo ljubav, agape, ljubav jer smo rođeni od Tebe
iz utrobe riblje stade Jona moliti (Jona 2,2)
Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu Boga svojega (Jona 2,2)
Ovo je jedan od ljepših stihova u Bibliji.
Zašto je Jona bio prorok?
Poznavao je Boga. Poznavao je koliko je Bog milostiv.
Znao je da iz utrobe riblje Bog čuje.
Da, bježao je od Boga. Progutala ga je velika riba. Tri dana i tri noći je mogao razmišljati u utrobi. To je dovoljno vremena da promisli o svemu. Da dođe k sebi.
Vjerojatno su ta tri dana i tri noći bili dugi kao tri godine. U tom smradu u toj sluzavoj kaši, stvarno mu nije trebala morska bolest da se dobro ispovraća.
Jona je bio u problemu, na granici života i smrti.
Postoji li gora situacija od one u kojoj se našao Jona?
Doslovno nije bilo izlaza.
Bog je morao disciplinirati Jonu.
Ipak Jona „iz utrobe riblje“ stade moliti. Prije se nije molio. Sada ima obraza moliti se?! Da, jer je poznavao kako je Bog milostiv. Možda ga je zato i Gospodin slao Ninivljanima. Sve one priče koje su kružile o Ninivljanima su bile takve da je vjerojatno jedino Jona imao takvu vjeru da je Bog dovoljno milostiv da bi im se smilovao. Zato se i on sam usudio moliti iz utrobe riblje. I nema nijedne situacije koja je toliko crna da se mi ne bismo mogli moliti u njoj. Nema niti jedne situacije koja je toliko bezizlazna da molitva ne bi mogla pomoći. Ispod površine mora, tamo u utrobi ribe, u kaši u trbuhu, zavapio je Jona i Bog ga je čuo. Ovdje vidimo atomsku snagu koju oslobađa molitva.
Prijatelji, nekad je sluzava kaša dobra. Nekad nam je sluzava kaša potrebna da dođemo k sebi, da dođemo Bogu.
U Lk 15, odlutali sin je morao završiti u blatu, praznog trbuha, sa svinjama. Tek tada je došao k sebi. Tek tada je ustao i krenuo prema Bogu.
Nekad su nam potrebni svinjac ili sluzava kaša da bismo se vratili s pogrešnog puta.
Jahvu, Boga svoga ...
Jahve je ime saveza, ime odnosa između Boga i čovjeka. Piše: „... svog Boga ...“. Pa čekaj malo, bio je u utrobi ribe i taj Bog je njegov Bog iako je skoro upropastio cijeli brod i ljude na njemu, iako nije mario za Ninivljane, iako nije slušao onog kojeg slušaju i more i vjetrovi i mornari i velika riba?!
Da, to je bio njegov, vjeran, Bog kojeg je on poznavao po imenu. I u utrobi ribe, taj Bog je njegov Bog. I na brodu dok je spavao, dok su svi drugi bili uplašeni za svoje živote, Jona je mogao spavati jer je znao tko je njegov Bog. I u trenutku kad je iskazao neposlušnost, kad se usudio biti neposlušan. Poznavao je da je Bog jako milostiv i spor na srdžbu. Jona je znao da je Bog vjeran.
Što bi bilo da Jona nije stao moliti?
Ne znamo. Možemo samo nagađati. Možda ne bi više nikada ugledao sunce. Možda bi Niniva bila sravnjena sa zemljom.
Molitva, Prijatelji, mijenja živote, mijenja sudbine, mijenja gradove i narode.
Da li se mene i kako tiču ovi stihovi?
Danas u ovom modernom svijetu. Mislim, nisam u utrobi ribe…
Da, tiču me se je nam ovaj stih govori nekoliko stvari:
- Kolika je snaga molitve
- Da Bog čuje i iz utrobe riblje, iz mraka i smrada
- Da Kad doslovno nema izlaza, Bog može napraviti izlaz
- Da je Bog je vrlo milostiv, spor na srdžbu i vjeran
Jonu je Bog čuo dok je molio iz utrobe ribe. Što misliš da li Bog čuje tebe dok moliš?
Bog je bio cijelo vrijeme vjeran i milostiv prema Joni, iako je Jona bio neposlušan. Što misliš, da li se Bog promijenio? Da li će biti drugačiji prema tebi?
Jona nije imao izlaza. Ipak Bog je pronašao izlaz. Što misliš, može li Bog pronaći izlaz za tvoju situaciju?
Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu Boga svojega (Jona 2,2)
Ovo je jedan od ljepših stihova u Bibliji.
Zašto je Jona bio prorok?
Poznavao je Boga. Poznavao je koliko je Bog milostiv.
Znao je da iz utrobe riblje Bog čuje.
Da, bježao je od Boga. Progutala ga je velika riba. Tri dana i tri noći je mogao razmišljati u utrobi. To je dovoljno vremena da promisli o svemu. Da dođe k sebi.
Vjerojatno su ta tri dana i tri noći bili dugi kao tri godine. U tom smradu u toj sluzavoj kaši, stvarno mu nije trebala morska bolest da se dobro ispovraća.
Jona je bio u problemu, na granici života i smrti.
Postoji li gora situacija od one u kojoj se našao Jona?
Doslovno nije bilo izlaza.
Bog je morao disciplinirati Jonu.
Ipak Jona „iz utrobe riblje“ stade moliti. Prije se nije molio. Sada ima obraza moliti se?! Da, jer je poznavao kako je Bog milostiv. Možda ga je zato i Gospodin slao Ninivljanima. Sve one priče koje su kružile o Ninivljanima su bile takve da je vjerojatno jedino Jona imao takvu vjeru da je Bog dovoljno milostiv da bi im se smilovao. Zato se i on sam usudio moliti iz utrobe riblje. I nema nijedne situacije koja je toliko crna da se mi ne bismo mogli moliti u njoj. Nema niti jedne situacije koja je toliko bezizlazna da molitva ne bi mogla pomoći. Ispod površine mora, tamo u utrobi ribe, u kaši u trbuhu, zavapio je Jona i Bog ga je čuo. Ovdje vidimo atomsku snagu koju oslobađa molitva.
Prijatelji, nekad je sluzava kaša dobra. Nekad nam je sluzava kaša potrebna da dođemo k sebi, da dođemo Bogu.
U Lk 15, odlutali sin je morao završiti u blatu, praznog trbuha, sa svinjama. Tek tada je došao k sebi. Tek tada je ustao i krenuo prema Bogu.
Nekad su nam potrebni svinjac ili sluzava kaša da bismo se vratili s pogrešnog puta.
Jahvu, Boga svoga ...
Jahve je ime saveza, ime odnosa između Boga i čovjeka. Piše: „... svog Boga ...“. Pa čekaj malo, bio je u utrobi ribe i taj Bog je njegov Bog iako je skoro upropastio cijeli brod i ljude na njemu, iako nije mario za Ninivljane, iako nije slušao onog kojeg slušaju i more i vjetrovi i mornari i velika riba?!
Da, to je bio njegov, vjeran, Bog kojeg je on poznavao po imenu. I u utrobi ribe, taj Bog je njegov Bog. I na brodu dok je spavao, dok su svi drugi bili uplašeni za svoje živote, Jona je mogao spavati jer je znao tko je njegov Bog. I u trenutku kad je iskazao neposlušnost, kad se usudio biti neposlušan. Poznavao je da je Bog jako milostiv i spor na srdžbu. Jona je znao da je Bog vjeran.
Što bi bilo da Jona nije stao moliti?
Ne znamo. Možemo samo nagađati. Možda ne bi više nikada ugledao sunce. Možda bi Niniva bila sravnjena sa zemljom.
Molitva, Prijatelji, mijenja živote, mijenja sudbine, mijenja gradove i narode.
Da li se mene i kako tiču ovi stihovi?
Danas u ovom modernom svijetu. Mislim, nisam u utrobi ribe…
Da, tiču me se je nam ovaj stih govori nekoliko stvari:
- Kolika je snaga molitve
- Da Bog čuje i iz utrobe riblje, iz mraka i smrada
- Da Kad doslovno nema izlaza, Bog može napraviti izlaz
- Da je Bog je vrlo milostiv, spor na srdžbu i vjeran
Jonu je Bog čuo dok je molio iz utrobe ribe. Što misliš da li Bog čuje tebe dok moliš?
Bog je bio cijelo vrijeme vjeran i milostiv prema Joni, iako je Jona bio neposlušan. Što misliš, da li se Bog promijenio? Da li će biti drugačiji prema tebi?
Jona nije imao izlaza. Ipak Bog je pronašao izlaz. Što misliš, može li Bog pronaći izlaz za tvoju situaciju?
Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu Boga svojega (Jona 2,2)
srijeda, 23. lipnja 2010.
zar je moja ruka tako kratka? (Br 11)
Narod želi meso, a nalaze se u pustinji (Brojevi 11)
Situacija je totalna koma. Mojsije je isfrustriran.
„Odakle meni meso da ga dam svemu ovome narodu koji plače oko mene govoreći: Daj nam mesa da jedemo!“ (Brojevi 11,13)
Čak Mojsije reče: Bolje me ubij. Do te mjere je bio na kraju svojih snaga. Mojsije u svojoj tjeskobi moli.
Bog odgovara. Kaže da će dati meso i da će biti toliko mesa da će im izlaziti na nosnice.
Mogu misliti što je mislio Mojsije. Ne zaboravimo da se radnja događa u pustinji. Što bi ti mislio kad bi bio na Mojsijevom mjestu? Nalaziš se u pustinji i Bog ti kaže da će biti toliko mesa da će narodu izlaziti na nosnice.
To je bilo božje obećanje.
U pustinji. Za 600.000 pješaka.
Čudno, zar ne? Mojsije je možda mislio da se Bog zafrkava s njim.
Naroda u kojem se nalazim – odgovori Mojsije – ima šest stotina tisuća pješaka, a ti kažeš: Mesa ću im dati da jedu mjesec dana. Može li im se naklati sitne i krupne stoke da im bude dovoljno? Mogu li im se sve ribe iz mora zgrnuti da im bude dosta?
Mojsijeva reakcija je normalna. Vjerujem da bi svatko od nas tako reagirao.
To je nemoguće – zaključak je našeg razuma.
Bogu je sve moguće – odgovor je Gospodinov!
Sada se čudi Bog Mojsiju: Zar je ruka moja tako kratka?
Pa Mojsije, to je ništa za mene. Zaboravio si s kim imaš posla.
Ljubljeni, jesmo li mi zaboravili s kim imamo posla?
Koliko je „duga ruka Jahvina“ u našim životima. Da li završava s onim što vidimo, razumijemo, s onim što je moguće i logično.
Ima li li Bog dovoljno snage da napravi nešto više?
Zar je ruka Jahvina tako kratka? – bila je riječ koju je Bog uputio Mojsiju.
Da li bi i nama postavio isto pitanje.
Vjerujemo li mi, braćo i sestre da nam Bog može dati „dovoljno mesa u našoj pustinji“ ili kažemo: Nemoguće?!
Situacija je totalna koma. Mojsije je isfrustriran.
„Odakle meni meso da ga dam svemu ovome narodu koji plače oko mene govoreći: Daj nam mesa da jedemo!“ (Brojevi 11,13)
Čak Mojsije reče: Bolje me ubij. Do te mjere je bio na kraju svojih snaga. Mojsije u svojoj tjeskobi moli.
Bog odgovara. Kaže da će dati meso i da će biti toliko mesa da će im izlaziti na nosnice.
Mogu misliti što je mislio Mojsije. Ne zaboravimo da se radnja događa u pustinji. Što bi ti mislio kad bi bio na Mojsijevom mjestu? Nalaziš se u pustinji i Bog ti kaže da će biti toliko mesa da će narodu izlaziti na nosnice.
To je bilo božje obećanje.
U pustinji. Za 600.000 pješaka.
Čudno, zar ne? Mojsije je možda mislio da se Bog zafrkava s njim.
Naroda u kojem se nalazim – odgovori Mojsije – ima šest stotina tisuća pješaka, a ti kažeš: Mesa ću im dati da jedu mjesec dana. Može li im se naklati sitne i krupne stoke da im bude dovoljno? Mogu li im se sve ribe iz mora zgrnuti da im bude dosta?
Mojsijeva reakcija je normalna. Vjerujem da bi svatko od nas tako reagirao.
To je nemoguće – zaključak je našeg razuma.
Bogu je sve moguće – odgovor je Gospodinov!
Sada se čudi Bog Mojsiju: Zar je ruka moja tako kratka?
Pa Mojsije, to je ništa za mene. Zaboravio si s kim imaš posla.
Ljubljeni, jesmo li mi zaboravili s kim imamo posla?
Koliko je „duga ruka Jahvina“ u našim životima. Da li završava s onim što vidimo, razumijemo, s onim što je moguće i logično.
Ima li li Bog dovoljno snage da napravi nešto više?
Zar je ruka Jahvina tako kratka? – bila je riječ koju je Bog uputio Mojsiju.
Da li bi i nama postavio isto pitanje.
Vjerujemo li mi, braćo i sestre da nam Bog može dati „dovoljno mesa u našoj pustinji“ ili kažemo: Nemoguće?!
Božja obećanja
Riječ Božja je puna obećanja.
Kako mi reagiramo na njih?
Nekad nam se čini kao da smo pali s Marsa kad čujemo Božja obećanja.
Obećanja govore o jednom, a stvarnost i realnost izgledaju sasvim drugačije.
Obećanje ludom radovanje, kaže narodna izreka.
Da li je tako kod Boga?
Imamo jedan primjer u Bibliji. Jednog čovjeka kojeg su još nazivali ocem vjere - Abrahama.
Bio je star, imao je skoro 100 godina i njegov „ud“ je bio obamro. Isto tako i Sara. Njezino „krilo“ je bilo obamrlo.
I u toj situaciji Bog daje obećanje.
Realnost je jedno, a obećanja sasvim nešto drugo.
Ali pred Božjim obećanjem Abraham nije nevjeran dvoumio ... (Rim 4,21)
Mogao je dvoumiti, trebao je dvoumiti, jer to što je Bog obećao nije realno. Ta tko može napraviti dijete sa 100 godina?!, pogotovo kad ti je žena starica.
Ali Abraham nije dvoumio. Dao je slavu Bogu na način da je povjerovao u ono što je Bog obećao. Vjerovao je da Bog može učiniti ono što je obećao.
Koliko se ova riječ tiče nas?!
Kako mi reagiramo kad se nađemo pred Božjim obećanjima?
Da li mi nevjerni dvoumimo?!
Ili damo slavu Bogu vjerujući u Njegovu riječ. Damo li mi slavu Bogu posve uvjereni da Bog može učiniti ono što je obećao?
Neću te zapustiti niti ću te ostaviti (Heb 13,5) – možemo li dati slavu Bogu vjerujući u ovo obećanje?
Kako mi reagiramo na njih?
Nekad nam se čini kao da smo pali s Marsa kad čujemo Božja obećanja.
Obećanja govore o jednom, a stvarnost i realnost izgledaju sasvim drugačije.
Obećanje ludom radovanje, kaže narodna izreka.
Da li je tako kod Boga?
Imamo jedan primjer u Bibliji. Jednog čovjeka kojeg su još nazivali ocem vjere - Abrahama.
Bio je star, imao je skoro 100 godina i njegov „ud“ je bio obamro. Isto tako i Sara. Njezino „krilo“ je bilo obamrlo.
I u toj situaciji Bog daje obećanje.
Realnost je jedno, a obećanja sasvim nešto drugo.
Ali pred Božjim obećanjem Abraham nije nevjeran dvoumio ... (Rim 4,21)
Mogao je dvoumiti, trebao je dvoumiti, jer to što je Bog obećao nije realno. Ta tko može napraviti dijete sa 100 godina?!, pogotovo kad ti je žena starica.
Ali Abraham nije dvoumio. Dao je slavu Bogu na način da je povjerovao u ono što je Bog obećao. Vjerovao je da Bog može učiniti ono što je obećao.
Koliko se ova riječ tiče nas?!
Kako mi reagiramo kad se nađemo pred Božjim obećanjima?
Da li mi nevjerni dvoumimo?!
Ili damo slavu Bogu vjerujući u Njegovu riječ. Damo li mi slavu Bogu posve uvjereni da Bog može učiniti ono što je obećao?
Neću te zapustiti niti ću te ostaviti (Heb 13,5) – možemo li dati slavu Bogu vjerujući u ovo obećanje?
Duh slomljen, srce slomljeno (Ps 51,19)
... duh slomljen, srce slomljeno i skrhano, Bože, nećeš prezreti. " (Ps 51,19)
Duh slomljen, srce slomljeno ...
Ta riječ „slomljen“ se koristila kad bi se neka glinena posuda razbila na djeliće. Primjer je u Sucima, kad su borci koji su ostali s Gideonom, njih 300 povikali: Za Jahvu i Gideona (Suci 7,20).
U tom trenutku je razbijena glina, ali je zasjalo svjetlo u mraku. Dok nije razbijena glina na komadiće, svjetlo se nije moglo vidjeti ispod glinenih posuda. U trenutku kad je glina razbijema, prolomio se borbeni krik božjeg naroda i u mraku je svjetlo zasjalo. Nije ih bilo puno koji su razbili glinene posude, ali Bogu dovoljno da slomi ogromnu neprijateljsku vojsku.
Zanimljiva je glina, ona nastaje tako da se mekana masa peče i otvrdne, te postane nesavitljiva i tvrda. Nešto što je samo po sebi mekano i da se oblikovati po volji, može postati tako tvrdo i neuporabljivo da se oblik više ne može mijenjati. Mora se razbiti.
Ali nije se ova riječ koristila samo kod gline, nego i kod kamenih ploča zakona. Kad ih je Mojsije u ljutnji razbio kad je vidio zlatno tele. Nakon tolikog spasenja i oslobođenja, vidio je narod kako igra i pleše i slavi zlatno tele. Tada je razbio dvije kamene ploče.
Poslije toga, Bog reče kroz Jeremiju (31,33) da će upisati novi savez u srca, ne više u kamen.
Kamen i glina moraju biti slomljeni.
U Ps 51,19 vidimo tu riječ: "slomljen" kod Davida. U kontekstu stanja u kojem se nalazi srce.
Kad je David zavapio ove riječi?
U molitvi, u postu, dok je preko noći ležao na goloj zemlji (2. Sam 12,16), pokriven vrećom.
Bio je slomljen dok je govorio ove riječi.
Izgovorio ih je kao čovjek koji je ubio, koji je prevario s drugom ženom. Kao ubojica i preljubnik.
Kao ubojica i preljubnik on kaže: nećeš odbaciti i prezreti jednu stvar: Slomljeno srce.
David, čovjek koji je strašno sagriješio i kojeg Bog suočava s istinom mogao je odabrati put otvrdnuća. To na žalost mnogi naprave kad ih obasja istina.
Ali onda je došla riječ od Boga: Ti si taj čovjek, reče prorok. Oteo si i ubio.
Božja riječ je Davida presvjedočila. On je znao: To je istina.
I David je reagirao, odabrao je put slomljenog srca. Put povratka Bogu.
Njegovo srce se slomilo kad je vidio u svjetlu i istini što je napravio. Izustio je: Sagriješio sam protiv Boga (2. Sam 12,13).
Kad se kao glina, kao kamen naše srce razbije – to Bog neće prezreti. David je to znao jer je poznavao Boga.
Jer Bog je blizu onima koji su slomljena srca, a klonule duše spasava (Ps 34,19).
Međutim, poznajemo li mi to stanje? Stanje slomljenog srca?
Većina nas doduše nikada nije ubila ili napravila preljub s drugom ženom, ali mi živimo u takvom svijetu gdje je nemoguće ostati čist u svakodnevnom hodu.
Je li do nas ikada doprla svjetlost, istina i riječi koje pozivaju na pokajanje i govore: Ti si taj čovjek!
Kad smo zadnji put iz srca, a ne iz usta, povikali: Sagriješih protiv tebe!
Kad se zadnji put naše srce slomilo?
Postoje ljudi koji se nikada ne kaju, koji su uvijek u pravu. Čije srce nije tvrdo kao glina, nego kao kamen. Za njih je ispod časti slomiti se u pokajanju. Oni su u svom znanju i duhovnosti to "prerasli".
Neka bi nas Gospodin sačuvao od toga.
Neka bismo mogli upoznati stanje slomljenog srca. Neka bi nas Gospodin kroz suze pokajanja mogao obnoviti. Neka bi kroz naše glinene posude mogla zasjati svjetlost. Neka bismo kao David mogli povikati natrag Bogu: Poznajem te! Slomljeno srce nećeš nikada odbaciti! Zgriješio sam protiv tebe. Ali u tebe je spasenje i nećeš me odbaciti.
I neka bismo proživjeli istinu koja se nalazi u Ps 34,19: "Bog je blizu onima koji su slomljena srca, a klonule duše spašava".
Duh slomljen, srce slomljeno ...
Ta riječ „slomljen“ se koristila kad bi se neka glinena posuda razbila na djeliće. Primjer je u Sucima, kad su borci koji su ostali s Gideonom, njih 300 povikali: Za Jahvu i Gideona (Suci 7,20).
U tom trenutku je razbijena glina, ali je zasjalo svjetlo u mraku. Dok nije razbijena glina na komadiće, svjetlo se nije moglo vidjeti ispod glinenih posuda. U trenutku kad je glina razbijema, prolomio se borbeni krik božjeg naroda i u mraku je svjetlo zasjalo. Nije ih bilo puno koji su razbili glinene posude, ali Bogu dovoljno da slomi ogromnu neprijateljsku vojsku.
Zanimljiva je glina, ona nastaje tako da se mekana masa peče i otvrdne, te postane nesavitljiva i tvrda. Nešto što je samo po sebi mekano i da se oblikovati po volji, može postati tako tvrdo i neuporabljivo da se oblik više ne može mijenjati. Mora se razbiti.
Ali nije se ova riječ koristila samo kod gline, nego i kod kamenih ploča zakona. Kad ih je Mojsije u ljutnji razbio kad je vidio zlatno tele. Nakon tolikog spasenja i oslobođenja, vidio je narod kako igra i pleše i slavi zlatno tele. Tada je razbio dvije kamene ploče.
Poslije toga, Bog reče kroz Jeremiju (31,33) da će upisati novi savez u srca, ne više u kamen.
Kamen i glina moraju biti slomljeni.
U Ps 51,19 vidimo tu riječ: "slomljen" kod Davida. U kontekstu stanja u kojem se nalazi srce.
Kad je David zavapio ove riječi?
U molitvi, u postu, dok je preko noći ležao na goloj zemlji (2. Sam 12,16), pokriven vrećom.
Bio je slomljen dok je govorio ove riječi.
Izgovorio ih je kao čovjek koji je ubio, koji je prevario s drugom ženom. Kao ubojica i preljubnik.
Kao ubojica i preljubnik on kaže: nećeš odbaciti i prezreti jednu stvar: Slomljeno srce.
David, čovjek koji je strašno sagriješio i kojeg Bog suočava s istinom mogao je odabrati put otvrdnuća. To na žalost mnogi naprave kad ih obasja istina.
Ali onda je došla riječ od Boga: Ti si taj čovjek, reče prorok. Oteo si i ubio.
Božja riječ je Davida presvjedočila. On je znao: To je istina.
I David je reagirao, odabrao je put slomljenog srca. Put povratka Bogu.
Njegovo srce se slomilo kad je vidio u svjetlu i istini što je napravio. Izustio je: Sagriješio sam protiv Boga (2. Sam 12,13).
Kad se kao glina, kao kamen naše srce razbije – to Bog neće prezreti. David je to znao jer je poznavao Boga.
Jer Bog je blizu onima koji su slomljena srca, a klonule duše spasava (Ps 34,19).
Međutim, poznajemo li mi to stanje? Stanje slomljenog srca?
Većina nas doduše nikada nije ubila ili napravila preljub s drugom ženom, ali mi živimo u takvom svijetu gdje je nemoguće ostati čist u svakodnevnom hodu.
Je li do nas ikada doprla svjetlost, istina i riječi koje pozivaju na pokajanje i govore: Ti si taj čovjek!
Kad smo zadnji put iz srca, a ne iz usta, povikali: Sagriješih protiv tebe!
Kad se zadnji put naše srce slomilo?
Postoje ljudi koji se nikada ne kaju, koji su uvijek u pravu. Čije srce nije tvrdo kao glina, nego kao kamen. Za njih je ispod časti slomiti se u pokajanju. Oni su u svom znanju i duhovnosti to "prerasli".
Neka bi nas Gospodin sačuvao od toga.
Neka bismo mogli upoznati stanje slomljenog srca. Neka bi nas Gospodin kroz suze pokajanja mogao obnoviti. Neka bi kroz naše glinene posude mogla zasjati svjetlost. Neka bismo kao David mogli povikati natrag Bogu: Poznajem te! Slomljeno srce nećeš nikada odbaciti! Zgriješio sam protiv tebe. Ali u tebe je spasenje i nećeš me odbaciti.
I neka bismo proživjeli istinu koja se nalazi u Ps 34,19: "Bog je blizu onima koji su slomljena srca, a klonule duše spašava".
petak, 18. lipnja 2010.
Put je moja i srce moje klonulo (Ps 73,26)
Put je moja
I srce moje klonulo
Ali bog je stijena srca moga
I bastina moja dovijeka
Ps 73,26
Put je moja ...
Sto je put? Ova rijec zapravo oznacava tijelo. Dok god smo" u puti", unatoc vjeri, dozivljavat cemo da nasa put klone. Put zeli. I ta zudnja stvara probleme. Zeli materijalnu sigurnost, stanove, aute, zeli vidljivu sigurnost na koju se moze osloniti. Put zeli odmah i sada. A nema i ne dobija, za to nastaju problemi.
Bozja rijec tako dobro poznaje covjeka. Poznaje da put klone.
I srce moje je klonulo ...
Srce gledam kao generator krvi, ono sto pumpa, potice, motivira, daje drugim dijelovima tijela snagu za zivot. Medjutim i ono je klonulo.
Kako i ne bi. U ovom svijetu je lako klonuti.
Ovdje imamo dva puta rijec moje. Moja put, moje srce. I to je oznaka puti, da misli na sebe i moje.
Ako nesto karakterizira covjeka danasnjice onda je to snazan egoizam. Sve je nekako okrenuto tome da pojedinac zadovolji svoje potrebe i da to "moje" bude zadovoljeno.
Ljubljeni, i mi, koji svoje pouzdanje stavljamo u Gospodina slusamo isti dnevnik, citamo isti Jutarnji list, imamo put koja je sazdana od istog materijala kao i oni koji ne vole i ne poznaju Gospodina.
Ali bog je stijena srca moga i bastina moja dovijeka.
Ovo je jedna od onih legendarnih ali. Da, istina je, mi citamo isti Jutarnji list, imamo istu put, ali oni koji se pouzdaju u Boga imaju jedan ali.
Slava Bogu. Neki trebaju psihijatre, terapeute, tablete protiv depresije i klonulosti, a mi imamo "ali Bog".
Braco i sestre postoji Bog, zivi Bog koji nas voli. Bog stijena. Bog koji je pouzdan i koji se ne mijenja. Dok put i srca drugih klonu i tonu, mi imamo cvrsti temelj, stijenu koja ne propada. Zato se nase srce nece obeshrabriti i nece klonuti. Jer Bog je stijena nasih srdaca.
I jos jedan razlog: on je bastina nasa za vjecnost.
Sto znaci to: on je bastina nasa?
Sto znaci bastina?
Nasljedje, imanje, kapital, imovina, nesto sto mi pripada, sto je moje, nesto od cega zivim, na cemu stojim, sto me odredjuje.
Zamisli, imamo Boga. Drugi ga nemaju. Ne mogu svi reci: Bog je moja bastina. Na zalost, za mnoge je Bog neprijatelj, strasni sudac koji ce ih suditi iako oni ne priznaju njegovo postojanje.
Za nas Bog nije sudac, nego Otac, bastina koja ne prolazi.
Dionice, kuce, auti, zemlja, ..., stare, propadaju i trunu. Bog zivi i brine se za svoju djecu. On ima snage i moci za pomoci za izbaviti iz nevolje.
Nasa put, nase srce klone.
ALI ... Haleluja, imamo bastinu vjecnu. Sjetimo se da sve ovo vidljivo prolazi a da tek dolazi ono vjecno. Mi tu imamo bastinu, ne u obliku mrtvih predmeta koji propadaju nego zivog Boga koji nas ljubi i stiti.
I srce moje klonulo
Ali bog je stijena srca moga
I bastina moja dovijeka
Ps 73,26
Put je moja ...
Sto je put? Ova rijec zapravo oznacava tijelo. Dok god smo" u puti", unatoc vjeri, dozivljavat cemo da nasa put klone. Put zeli. I ta zudnja stvara probleme. Zeli materijalnu sigurnost, stanove, aute, zeli vidljivu sigurnost na koju se moze osloniti. Put zeli odmah i sada. A nema i ne dobija, za to nastaju problemi.
Bozja rijec tako dobro poznaje covjeka. Poznaje da put klone.
I srce moje je klonulo ...
Srce gledam kao generator krvi, ono sto pumpa, potice, motivira, daje drugim dijelovima tijela snagu za zivot. Medjutim i ono je klonulo.
Kako i ne bi. U ovom svijetu je lako klonuti.
Ovdje imamo dva puta rijec moje. Moja put, moje srce. I to je oznaka puti, da misli na sebe i moje.
Ako nesto karakterizira covjeka danasnjice onda je to snazan egoizam. Sve je nekako okrenuto tome da pojedinac zadovolji svoje potrebe i da to "moje" bude zadovoljeno.
Ljubljeni, i mi, koji svoje pouzdanje stavljamo u Gospodina slusamo isti dnevnik, citamo isti Jutarnji list, imamo put koja je sazdana od istog materijala kao i oni koji ne vole i ne poznaju Gospodina.
Ali bog je stijena srca moga i bastina moja dovijeka.
Ovo je jedna od onih legendarnih ali. Da, istina je, mi citamo isti Jutarnji list, imamo istu put, ali oni koji se pouzdaju u Boga imaju jedan ali.
Slava Bogu. Neki trebaju psihijatre, terapeute, tablete protiv depresije i klonulosti, a mi imamo "ali Bog".
Braco i sestre postoji Bog, zivi Bog koji nas voli. Bog stijena. Bog koji je pouzdan i koji se ne mijenja. Dok put i srca drugih klonu i tonu, mi imamo cvrsti temelj, stijenu koja ne propada. Zato se nase srce nece obeshrabriti i nece klonuti. Jer Bog je stijena nasih srdaca.
I jos jedan razlog: on je bastina nasa za vjecnost.
Sto znaci to: on je bastina nasa?
Sto znaci bastina?
Nasljedje, imanje, kapital, imovina, nesto sto mi pripada, sto je moje, nesto od cega zivim, na cemu stojim, sto me odredjuje.
Zamisli, imamo Boga. Drugi ga nemaju. Ne mogu svi reci: Bog je moja bastina. Na zalost, za mnoge je Bog neprijatelj, strasni sudac koji ce ih suditi iako oni ne priznaju njegovo postojanje.
Za nas Bog nije sudac, nego Otac, bastina koja ne prolazi.
Dionice, kuce, auti, zemlja, ..., stare, propadaju i trunu. Bog zivi i brine se za svoju djecu. On ima snage i moci za pomoci za izbaviti iz nevolje.
Nasa put, nase srce klone.
ALI ... Haleluja, imamo bastinu vjecnu. Sjetimo se da sve ovo vidljivo prolazi a da tek dolazi ono vjecno. Mi tu imamo bastinu, ne u obliku mrtvih predmeta koji propadaju nego zivog Boga koji nas ljubi i stiti.
srijeda, 16. lipnja 2010.
Isusove noge
Mariju, sestru od Lazara srećemo prvi put kad je sjedila do Isusovih nogu u Lk 10,39.
Pise da sjede do Isusovih nogu i slusase rijec njegovu.
To je bilo mjesto gdje ju je Gospodin branio od "napada" starije sestre Marte.
Iako je znala da treba pomagati sestri Marti, njezin prioritet je bio slušati Gospodina. Sjela je, smirila se i slušala.
Drugi put je vidimo u velikom problemu: Njezin brat Lazar, hranitelj obitelji je umro. Suocena s neizvjesnoscu i velikim problemom bila je u tjeskobi.
Plakala je.
Pise: "Kad dodje onamo gdje bijase Isus, ugledavsi ga, pade do njegovih nogu. (Iv 11,32)".
Vise nije sjedila.
Pala mu je do nogu i plakala.
Tu, kod Isusovih nogu je trazila odgovore na svoja pitanja i utjehu.
Ljubljeni, to je mjesto gdje i mi trebamo traziti utjehu, prolijevati suze, u tajnosti sobe, kod Gospodinovih nogu.
Koje ohrabrenje je da Gospodin nije ravnodusan.
"Isus zaplaka. (Iv 11,35)" - jedan od najkraćih i nevjerojatnijih stihova u Bibliji.
Što je Gospodina natjeralo plakati?
Jedna žena koja mu je u žarkoj molitvi pala do nogu. Koja je plakala.
Tko može pokrenuti moćnu ruku Gospodnju koju niti smrt ne može zaustaviti?
Oni koji mu padnu do nogu i žarko mole!
Nije Gospodin ravnodusan na nase suze. Piše da se Gospodin "potrese i u duhu uzbudi" (Iv 11,33).
Treci put, opet Marija kod Isusovih nogu.
Ovaj put ne slusa, ovaj put ne moli i trazi. Ovaj put daje.
Ovaj put ne sjedi, ovaj put nije pala zbog svog ocaja, ovaj put je svojom kosom brisala i suzama zalijevala Isusove noge.
Daje nesto najvrednije sto je imala: pomast za prvu svadbenu noc. Kako dragocjeno. Njezini snovi su bili povezani s tom pomascu.
Ali ona je prepoznala da je blizu pasha kad ce janje bozje odnijeti grijehe svijeta.
Prepoznala je nesto sto nisu prepoznali ucenici ili Marta. Kad je to shvatila? Kad je sjedila i slusala ili kad je pala u suzama i molila?
Ne znamo.
Ali znamo da se cijela kuca napunila mirisom. To su mogli namirisati i ucenici i Marta.
On je vredniji od prve svadbene noci.
Za Mariju je Gospodin bio vredniji od najvećeg blaga kojeg je imala.
Pomast je vrijedna. Njezini snovi su vrijedni, ali On je vredniji od svega.
Zašto je Marija odlučila na taj način štovati Gospodina? S onim najvrednijim?!
Jer je bila kod Isusovih nogu.
Zato je sada nosila prekrasan miris kud god bi krenula. Svi su mogli uzivati u tom mirisu. I uvijek je tako - kad se dajemo Bogu, onda i sami ponesemo sa sobom miris Božje slave.
A sve je krenulo tako sto je sjela i slusala.
Ljubljeni, sjednimo, umirimo se i slusajmo.
Gospodin nam zeli govoriti.
Pise da sjede do Isusovih nogu i slusase rijec njegovu.
To je bilo mjesto gdje ju je Gospodin branio od "napada" starije sestre Marte.
Iako je znala da treba pomagati sestri Marti, njezin prioritet je bio slušati Gospodina. Sjela je, smirila se i slušala.
Drugi put je vidimo u velikom problemu: Njezin brat Lazar, hranitelj obitelji je umro. Suocena s neizvjesnoscu i velikim problemom bila je u tjeskobi.
Plakala je.
Pise: "Kad dodje onamo gdje bijase Isus, ugledavsi ga, pade do njegovih nogu. (Iv 11,32)".
Vise nije sjedila.
Pala mu je do nogu i plakala.
Tu, kod Isusovih nogu je trazila odgovore na svoja pitanja i utjehu.
Ljubljeni, to je mjesto gdje i mi trebamo traziti utjehu, prolijevati suze, u tajnosti sobe, kod Gospodinovih nogu.
Koje ohrabrenje je da Gospodin nije ravnodusan.
"Isus zaplaka. (Iv 11,35)" - jedan od najkraćih i nevjerojatnijih stihova u Bibliji.
Što je Gospodina natjeralo plakati?
Jedna žena koja mu je u žarkoj molitvi pala do nogu. Koja je plakala.
Tko može pokrenuti moćnu ruku Gospodnju koju niti smrt ne može zaustaviti?
Oni koji mu padnu do nogu i žarko mole!
Nije Gospodin ravnodusan na nase suze. Piše da se Gospodin "potrese i u duhu uzbudi" (Iv 11,33).
Treci put, opet Marija kod Isusovih nogu.
Ovaj put ne slusa, ovaj put ne moli i trazi. Ovaj put daje.
Ovaj put ne sjedi, ovaj put nije pala zbog svog ocaja, ovaj put je svojom kosom brisala i suzama zalijevala Isusove noge.
Daje nesto najvrednije sto je imala: pomast za prvu svadbenu noc. Kako dragocjeno. Njezini snovi su bili povezani s tom pomascu.
Ali ona je prepoznala da je blizu pasha kad ce janje bozje odnijeti grijehe svijeta.
Prepoznala je nesto sto nisu prepoznali ucenici ili Marta. Kad je to shvatila? Kad je sjedila i slusala ili kad je pala u suzama i molila?
Ne znamo.
Ali znamo da se cijela kuca napunila mirisom. To su mogli namirisati i ucenici i Marta.
On je vredniji od prve svadbene noci.
Za Mariju je Gospodin bio vredniji od najvećeg blaga kojeg je imala.
Pomast je vrijedna. Njezini snovi su vrijedni, ali On je vredniji od svega.
Zašto je Marija odlučila na taj način štovati Gospodina? S onim najvrednijim?!
Jer je bila kod Isusovih nogu.
Zato je sada nosila prekrasan miris kud god bi krenula. Svi su mogli uzivati u tom mirisu. I uvijek je tako - kad se dajemo Bogu, onda i sami ponesemo sa sobom miris Božje slave.
A sve je krenulo tako sto je sjela i slusala.
Ljubljeni, sjednimo, umirimo se i slusajmo.
Gospodin nam zeli govoriti.
Pitanja bez odgovora
Lazar je umro (Iv 11).
Marta i Marija su imale puno pitanja.
"Poslali smo mu poruku da dodje, zasto nije dosao?"
"Da je dosao nas brat ne bi umro."
Odgovor od Gospodina Isusa samo ih je dodatno zbunio.
"Ta bolest nije na smrt, nego da se proslavi Sin Bozji (Iv 11:4"
Za Mariju i Martu je ipak bila cinjenica da je Lazar umro, i da ih je Gospodin umjesto konkretne pomoci ostavio same i poslao im neki odgovor koji ih je jos samo dodatno zbunio.
Kako shvatiti rijec: Bolest nije na smrt, kad pored tebe lezi mrtvo tijelo?
Kako sada dalje u zivotu? Hoce li imati dovoljno za jesti? Kako ce platiti dugove? Hoce li morati prositi? Tada nije bilo mirovinskog i socijalnog osiguranja.
Sto ce drugi ljudi misliti? Pa gdje je uopce Gospodin sada kada ga najvise trebamo?
Puno pitanja bez odgovora.
Cini se kao da Gospodin ipak drzi situaciju pod kontrolom. On je znao da ce Lazar umrijeti (Iv 11:4).
Ipak je ostao u mjestu u kojem bijase jos dva dana (Iv 11:6).
Zasto?
Nema odgovora.
Zasto je Gospodin ostao na mjestu gdje ga je susrela Marta, zasto odmah nije dosao u selo do Marije?
Zasto Gospodin ceka?
Nema odgovora, samo pitanje.
Ljubljeni, u nase zivote dolaze mnoga pitanja na koja nemamo odgovore.
Gospodin zna pravo vrijeme za odgovore. Vrlo cesto to nije "nase" vrijeme.
Ipak, dobro je znati da je Isus ljubio Martu i njezinu sestru i Lazara (Iv 11:5).
Dobro je znati da Bog ljubi i tebe.
I dobro je znati da ako budemo vjerovali da cemo ugledati slavu Bozju (Iv 11:40).
Marta i Marija su imale puno pitanja.
"Poslali smo mu poruku da dodje, zasto nije dosao?"
"Da je dosao nas brat ne bi umro."
Odgovor od Gospodina Isusa samo ih je dodatno zbunio.
"Ta bolest nije na smrt, nego da se proslavi Sin Bozji (Iv 11:4"
Za Mariju i Martu je ipak bila cinjenica da je Lazar umro, i da ih je Gospodin umjesto konkretne pomoci ostavio same i poslao im neki odgovor koji ih je jos samo dodatno zbunio.
Kako shvatiti rijec: Bolest nije na smrt, kad pored tebe lezi mrtvo tijelo?
Kako sada dalje u zivotu? Hoce li imati dovoljno za jesti? Kako ce platiti dugove? Hoce li morati prositi? Tada nije bilo mirovinskog i socijalnog osiguranja.
Sto ce drugi ljudi misliti? Pa gdje je uopce Gospodin sada kada ga najvise trebamo?
Puno pitanja bez odgovora.
Cini se kao da Gospodin ipak drzi situaciju pod kontrolom. On je znao da ce Lazar umrijeti (Iv 11:4).
Ipak je ostao u mjestu u kojem bijase jos dva dana (Iv 11:6).
Zasto?
Nema odgovora.
Zasto je Gospodin ostao na mjestu gdje ga je susrela Marta, zasto odmah nije dosao u selo do Marije?
Zasto Gospodin ceka?
Nema odgovora, samo pitanje.
Ljubljeni, u nase zivote dolaze mnoga pitanja na koja nemamo odgovore.
Gospodin zna pravo vrijeme za odgovore. Vrlo cesto to nije "nase" vrijeme.
Ipak, dobro je znati da je Isus ljubio Martu i njezinu sestru i Lazara (Iv 11:5).
Dobro je znati da Bog ljubi i tebe.
I dobro je znati da ako budemo vjerovali da cemo ugledati slavu Bozju (Iv 11:40).
petak, 4. lipnja 2010.
Kanaanka (Mt 15)
Danas sam razmišljao malo o ustrajnoj molitvi.
U Mt 15 imamo priču o jednoj tuđinki, Kanaanki.
Piše da je išla za Gospodinom i vikala.
Vjerovala je da je On Gospodin, Sin Davidov koji ima doći.
Ali On nije odgovarao niti riječi.
Je li se tebi dogodilo da se moliš i moliš, a Gospodin ne odgovara. Malo si zbunjen i pitaš zašto Gospodin, takav kakav je, ne odgovara?
Ova žena nije odustajala, ona nije prestajala vikati. Ne znamo koliko dugo je vikala ali očito je bila jako uporna, jer učenici više nisu mogli trpjeti njezino vikanje. Oni su počeli moliti Gospodina da je usliša, jer je vikala za njima i to im je smetalo.
Bila je toliko ustrajna da se na kraju „probila“ do Gospodina poklonila mu se i molila ga da je usliša.
Nije je obeshrabrio i neobičan, čak pomalo grub odgovor od Gospodina.
Ona kaže, kao i David, kao i Mefibošet: da, ja jesam samo pas. Svjestan sam svog duhovnog stanja i potpuno sam ovisan o tebi.
Nije lako sebe vidjeti u takvoj ovisnosti prema Bogu.
U principu, to je jedina prava vjera, ovisnost koja se ogleda u ustrajnosti.
Da li je prava vjera kad se netko moli i odustane?!
Ljubljeni, jeste li odustali od molitve?
Molio si i nije se ispunilo, nisi dobio odgovor i jednostavno si odustao. Je li to vjera?!
Gospodin želi da ustrajno molimo. To je zapravo djelo vjere, ne odustajati dok ne dobijemo odgovor, jer time pokazujemo da vjerujemo u Gospodina. Vjerujemo da je On prava adresa i da ne moramo tražiti niti jednu drugu adresu.
U Mt 15 imamo priču o jednoj tuđinki, Kanaanki.
Piše da je išla za Gospodinom i vikala.
Vjerovala je da je On Gospodin, Sin Davidov koji ima doći.
Ali On nije odgovarao niti riječi.
Je li se tebi dogodilo da se moliš i moliš, a Gospodin ne odgovara. Malo si zbunjen i pitaš zašto Gospodin, takav kakav je, ne odgovara?
Ova žena nije odustajala, ona nije prestajala vikati. Ne znamo koliko dugo je vikala ali očito je bila jako uporna, jer učenici više nisu mogli trpjeti njezino vikanje. Oni su počeli moliti Gospodina da je usliša, jer je vikala za njima i to im je smetalo.
Bila je toliko ustrajna da se na kraju „probila“ do Gospodina poklonila mu se i molila ga da je usliša.
Nije je obeshrabrio i neobičan, čak pomalo grub odgovor od Gospodina.
Ona kaže, kao i David, kao i Mefibošet: da, ja jesam samo pas. Svjestan sam svog duhovnog stanja i potpuno sam ovisan o tebi.
Nije lako sebe vidjeti u takvoj ovisnosti prema Bogu.
U principu, to je jedina prava vjera, ovisnost koja se ogleda u ustrajnosti.
Da li je prava vjera kad se netko moli i odustane?!
Ljubljeni, jeste li odustali od molitve?
Molio si i nije se ispunilo, nisi dobio odgovor i jednostavno si odustao. Je li to vjera?!
Gospodin želi da ustrajno molimo. To je zapravo djelo vjere, ne odustajati dok ne dobijemo odgovor, jer time pokazujemo da vjerujemo u Gospodina. Vjerujemo da je On prava adresa i da ne moramo tražiti niti jednu drugu adresu.
srijeda, 2. lipnja 2010.
u svemu, svagda, svega ... 2. Kor 8,9
A Bog je moćan
Učiniti da vam svaka milost obiluje
Da u svemu
Svagda imate
Svega dovoljno
I obilujete za svako dobro djelo
2. Kor 8,9
Pavao poziva Korinćane da sudjeluju u Kraljevstvu Božjem davanjem materijalnih sredstava.
I u tom kontekstu im govori da je Bog moćan, da On može, da Bog ima snage.
Za što Bog ima snage?
Da u svemu – da u svim potrebama, svagda, imamo svega dovoljno.
Primjetimo ove riječi: „u svemu“, „svagda“, „svega“
Mene ove riječi podsjećaju na Boga. On je silno moćan i bogat. Baš pristoje ove riječi – u svemu, svagda, svega ...
Zamisli da piše: ponekad, u ponečemu, ponešto – baš bi bilo jadno.
Braćo i sestre, naš Bog nije jadan. On je veličanstven!
Bog može učiniti da imamo svega, svagda, u svakoj situaciji.
Ova Riječ je u kontekstu davanja.
I uistinu, zapitajmo se – od kud dolazi taj novac koji imamo u džepovima?
Pogledaj sve što imaš i sjeti se da su ti to darovi od Njega od kojeg dolazi svaki dobar dar (Jak 1,17).
On ti je dao sve sposobnosti koje imaš da bi mogao zaraditi, On ti je otvorio vrata, dao da pronađeš naklonost kod ljudi ...
Imamo li mi u svemu, svagda, svega?!
Za veliku većinu nas bi se moglo reći: više nego u svemu, više nego svagda, definitivno više nego što nam treba.
Naši roditelji su možda znali što znači glad i žeđ. Mi ne znamo.
Ipak se brinemo i brinemo.
Ljudi smo to je normalno.
I Gospodin se spominje da smo prašina i zato nam daje Riječ: Ja imam snage dovoljno da vi imate svega.
Pouzdajte se u mene, nemojte se brinuti
Učiniti da vam svaka milost obiluje
Da u svemu
Svagda imate
Svega dovoljno
I obilujete za svako dobro djelo
2. Kor 8,9
Pavao poziva Korinćane da sudjeluju u Kraljevstvu Božjem davanjem materijalnih sredstava.
I u tom kontekstu im govori da je Bog moćan, da On može, da Bog ima snage.
Za što Bog ima snage?
Da u svemu – da u svim potrebama, svagda, imamo svega dovoljno.
Primjetimo ove riječi: „u svemu“, „svagda“, „svega“
Mene ove riječi podsjećaju na Boga. On je silno moćan i bogat. Baš pristoje ove riječi – u svemu, svagda, svega ...
Zamisli da piše: ponekad, u ponečemu, ponešto – baš bi bilo jadno.
Braćo i sestre, naš Bog nije jadan. On je veličanstven!
Bog može učiniti da imamo svega, svagda, u svakoj situaciji.
Ova Riječ je u kontekstu davanja.
I uistinu, zapitajmo se – od kud dolazi taj novac koji imamo u džepovima?
Pogledaj sve što imaš i sjeti se da su ti to darovi od Njega od kojeg dolazi svaki dobar dar (Jak 1,17).
On ti je dao sve sposobnosti koje imaš da bi mogao zaraditi, On ti je otvorio vrata, dao da pronađeš naklonost kod ljudi ...
Imamo li mi u svemu, svagda, svega?!
Za veliku većinu nas bi se moglo reći: više nego u svemu, više nego svagda, definitivno više nego što nam treba.
Naši roditelji su možda znali što znači glad i žeđ. Mi ne znamo.
Ipak se brinemo i brinemo.
Ljudi smo to je normalno.
I Gospodin se spominje da smo prašina i zato nam daje Riječ: Ja imam snage dovoljno da vi imate svega.
Pouzdajte se u mene, nemojte se brinuti
... jer On se brine za vas (1. Pet 5,7)
Svu svoju brigu bacite na njega, jer on se brine za vas.
1. Pet 5,7
Nekad imamo materijalne brige. Da li ćemo imati dovoljno novaca, hoćemo li moći platiti sve naše obveze? I brinemo se i razmišljamo o tome. Brige nas opterećuju i tište. Brige su neki teret koji nosimo.
Puno puta pokušavamo sami riješiti naše materijalne brige. Kao da nam se čini da nema potrebe da sada opterećujemo Gospodina s tim našim prizemnim stvarima.
Jeste li ikad razmišljali o tome da se Bog brine za nas? Da se Bog brine za tvoj posao i tvoje račune?
1. Pet 5,7 nas uči da se Bog brine za nas. Poziva nas da svoje brige bacimo na Boga.
Svu svoju brigu ...
Zar i materijalne brige? Posao? Računi?
Da sve svoje brige, pa i materijalne.
... bacite na Njega ...
Kako možemo brigu baciti na Njega?
Pa možda trebamo Njega pitati, kako da to napravimo. Možda bismo o našim brigama trebali malo porazgovarati s Njim.
... jer On se brine za nas ...
Može li nas utješiti ova Riječ?
Nismo sami u našoj zabrinutosti. Jer On se brine za nas.
Oslonimo se na ovu jednostavnu Riječ. Povjerujmo u to da nas naš Gospodin voli, da mu je stalo do nas i da brine za nas.
Zato razgovarajmo s njim iskreno o našim zemaljskim brigama.
1. Pet 5,7
Nekad imamo materijalne brige. Da li ćemo imati dovoljno novaca, hoćemo li moći platiti sve naše obveze? I brinemo se i razmišljamo o tome. Brige nas opterećuju i tište. Brige su neki teret koji nosimo.
Puno puta pokušavamo sami riješiti naše materijalne brige. Kao da nam se čini da nema potrebe da sada opterećujemo Gospodina s tim našim prizemnim stvarima.
Jeste li ikad razmišljali o tome da se Bog brine za nas? Da se Bog brine za tvoj posao i tvoje račune?
1. Pet 5,7 nas uči da se Bog brine za nas. Poziva nas da svoje brige bacimo na Boga.
Svu svoju brigu ...
Zar i materijalne brige? Posao? Računi?
Da sve svoje brige, pa i materijalne.
... bacite na Njega ...
Kako možemo brigu baciti na Njega?
Pa možda trebamo Njega pitati, kako da to napravimo. Možda bismo o našim brigama trebali malo porazgovarati s Njim.
... jer On se brine za nas ...
Može li nas utješiti ova Riječ?
Nismo sami u našoj zabrinutosti. Jer On se brine za nas.
Oslonimo se na ovu jednostavnu Riječ. Povjerujmo u to da nas naš Gospodin voli, da mu je stalo do nas i da brine za nas.
Zato razgovarajmo s njim iskreno o našim zemaljskim brigama.
utorak, 1. lipnja 2010.
zar da mi ovakvi kakvi jesmo ustrajemo u grijehu (Rim 6,1)
Što ćemo dakle reći? Zar da mi ustrajemo u grijehu da bi milost izobilovala?
Rim 6,1
Očigledno je da su na Pavlovo evanđelje ljudi govorili: Super, sada mi možemo raditi što nas je volja. Sad kad smo u milosti, možemo griješiti koliko nas je volja da bi milost izobilovala.
U principu su se jedne strane dobro razumjeli Pavla, jer se uistinu radi o bezuvjetnoj milosti. Ali ipak, netko tko je razmio i doživio evanđelje nikada neće postaviti ovakvo pitanje.
Pavlov odgovor je pitanje. Kako mi, ovakvi kakvi jesmo možemo ustrajati u grijehu?
Mi, djeca Božja, s novim životom koji je u nama, mi hram Božji, mi koji smo zapečaćeni Duhom svetim. Zar ćemo mi, ovakvi kakvi jesmo ustrajati u grijehu?
Je li normalno da se svinja valja u blatu? Da, to je normalno. Svinje se valjaju u blatu. Njima je lijepo u blatu.
Je li normalno da se janje valja u blatu? Ne, to nije normalno. Čak i ako janje upadne u blato, janje ne uživa u blatu. Zašto? Pa zato što se radi o janjetu. Janje nije svinja.
I tako Pavao kaže: Kako možemo mi ustrajati u grijehu?
Mi koji smo kršteni u Kristovu smrt. Mi koji smo sjedinjeni s njime.
Da li je prirodno za čovjeka koji nema novi život od Boga da se valja u blatu grijeha? Da uživa u pornografiji, tračevima, svakoj vrsti požude i prljavštine. Da to je normalno, jer je čovjek koji nema novi život od Boga, nema u sebi Duha Svetoga.
Ali da li je normalno da nanovorođeno dijete Božje, koje poznaje Oca nebeskog, u kojem je Duh sveti teži prljavštini? Ne, za one koji su kršteni u Gospodina Isusa Krista i njegovu smrt, nije normalno da se žele valjati u blatu, nego da žude za zelenim travnjacima. Jer to je njihova priroda, to je ono što oni jesu postali, nova stvorenja koja imaju novu narav.
Ljubljeni, ako se i jesmo poskliznuli, ako i jesmo sagriješili. Ako i jesmo zapali u blato – nije u našoj novoj naravi da ostanemo u blatu. Da ustrajavamo u grijehu.
U našoj novoj naravi je da priznamo grijehe, da ih se odreknemo i da hodimo u novosti života uskrslog Krista s kojim smo na križu sjedinjeni.
Sada smo u Kristu. Zar ćemo mi, ovakvi kakvi jesmo ustrajati u grijehu?
Rim 6,1
Očigledno je da su na Pavlovo evanđelje ljudi govorili: Super, sada mi možemo raditi što nas je volja. Sad kad smo u milosti, možemo griješiti koliko nas je volja da bi milost izobilovala.
U principu su se jedne strane dobro razumjeli Pavla, jer se uistinu radi o bezuvjetnoj milosti. Ali ipak, netko tko je razmio i doživio evanđelje nikada neće postaviti ovakvo pitanje.
Pavlov odgovor je pitanje. Kako mi, ovakvi kakvi jesmo možemo ustrajati u grijehu?
Mi, djeca Božja, s novim životom koji je u nama, mi hram Božji, mi koji smo zapečaćeni Duhom svetim. Zar ćemo mi, ovakvi kakvi jesmo ustrajati u grijehu?
Je li normalno da se svinja valja u blatu? Da, to je normalno. Svinje se valjaju u blatu. Njima je lijepo u blatu.
Je li normalno da se janje valja u blatu? Ne, to nije normalno. Čak i ako janje upadne u blato, janje ne uživa u blatu. Zašto? Pa zato što se radi o janjetu. Janje nije svinja.
I tako Pavao kaže: Kako možemo mi ustrajati u grijehu?
Mi koji smo kršteni u Kristovu smrt. Mi koji smo sjedinjeni s njime.
Da li je prirodno za čovjeka koji nema novi život od Boga da se valja u blatu grijeha? Da uživa u pornografiji, tračevima, svakoj vrsti požude i prljavštine. Da to je normalno, jer je čovjek koji nema novi život od Boga, nema u sebi Duha Svetoga.
Ali da li je normalno da nanovorođeno dijete Božje, koje poznaje Oca nebeskog, u kojem je Duh sveti teži prljavštini? Ne, za one koji su kršteni u Gospodina Isusa Krista i njegovu smrt, nije normalno da se žele valjati u blatu, nego da žude za zelenim travnjacima. Jer to je njihova priroda, to je ono što oni jesu postali, nova stvorenja koja imaju novu narav.
Ljubljeni, ako se i jesmo poskliznuli, ako i jesmo sagriješili. Ako i jesmo zapali u blato – nije u našoj novoj naravi da ostanemo u blatu. Da ustrajavamo u grijehu.
U našoj novoj naravi je da priznamo grijehe, da ih se odreknemo i da hodimo u novosti života uskrslog Krista s kojim smo na križu sjedinjeni.
Sada smo u Kristu. Zar ćemo mi, ovakvi kakvi jesmo ustrajati u grijehu?
Pretplati se na:
Komentari (Atom)